OSVRT Mate Nedića na moju novu zbirku TAJ BRIJEG

Oda Hercegovini

Život i smrt dva su pola, dvije su točke oko kojih se vrti naša misao. Život je sve ono što znamo, što ispunjava našu svakodnevicu i što zaokuplja cjelinu našega bića, a smrt je velika nepoznanica kojoj upravo stoga što je nepoznanica pristupamo sa strahom. Ipak, Sanijela Matković knjigom Taj Brijeg, pokazuje drugačije lice smrti kojoj se može pristupiti ne samo kao prijelazu iz ovostranosti u onostranost, nego i kao žrtvi. Kao što je Fran Galović ukazivao na činjenicu da smrt nije ništa drugo nego stapanje čovjeka s rodnim krajolikom, i Sanijela Matković kada govori o smrti, govori o zavičajnome krajoliku, o onome krajoliku za koji su naraštaji živjeli i za koji su umirali da bi se u konačnici s njime stopili. Premda je tako shvaćeni krajolik univerzalni pjesnički simbol, za pjesnikinju je on ipak konkretan, to je njezina Hercegovina u kojoj se Brijeg (Brig) ugnijezdio poput Siona.
Poetsko-proznom knjigom Taj Brijeg autorica odaje počast pobijenim hercegovačkim franjevcima (ubijenima u Širokom Brijegu 7. veljače 1945. godine), njihova joj je žrtva polazištem u promišljanju, njihova hrabrost i odlučnost nadahnućem. No, njezina se pjesnička misao ne zaustavlja na tome velikom stradanju, nego propituje dalje, rasvjetljava dublje kako bi i čitatelj shvatio da Dobro, iako prividno slabije od Zla koje sa sobom nosi smrt, ipak na kraju pobjeđuje. U proturječjima ovozemaljskoga života, uviđa to pjesnikinja, duše su gnijezda vjere, ali i nevjere pa oni koji su u sebi odnjihali vjeru, za nju su spremni i mrijeti jer vjera je za njih puno više od ideala, ona je njihova bit, život sam. Da je tomu tako, dokazuje i uvodna pjesma, u kojoj autorica ističe:
… virujen!
I vjerovat ću
Navik znajući
Tko za tebe krv proli
To, kako se tebe voli
Nijedna se vječnost voljela nije!

(Vjerujem)

Ne ustuknuvši pred zlom, širokobriješki su franjevci životom posvjedočili svoju vjeru i mirno su pošli u smrt da bi se stopili s rodnim krajolikom. Na taj je način Brijeg postao Golgotom, mjestom stradanja. No, kako poslije stradanja dolazi slava uskrsnuća, oni se nisu, uvjerava nas pjesnikinja, kolebali. Nad njihovim su stratištem rasli novi naraštaji i život se obnavljao u svakoj novoj generaciji. Tako su franjevci postali simbolom, ne samo opstojnosti, što su bili u doba turske vladavine, nego i simbolom neslomljivosti i životne snage. Oni mrtvi živjeli su punijim životom od zločinaca koji su ih u smrt poslali.
Govoreći o teškoj temi stradanja, Sanijela Matković pronalazi primjeren izraz svojim mislima: najprije tankoćutno progovara kroz poetsku riječ kako bi iznijela osjećaje te uz pomoć pjesničkih simbola dosegnula smisao u činu žrtvovanja i stradanja, a potom, na kraju knjige, donosi priču Riječ bijaše i na kraju u kojoj na umjetnički vjerodostojan način izvještava čitatelja o događaju iz 1945. godine i time daje svojevrsno objašnjenje poetskih pregnuća. Kako i priliči temi, njezin je izraz u poetskome dijelu uzvišen, to je izraz primjeren odi, kojom pjesnikinja slavi ono što smatra vrijednim najvećega poštovanja i divljenja. Njezin se pjesnički pogled premješta od Brijega na Hercegovinu, u univerzalnome smislu, mogli bismo reći i s Hercegovine na sve krajeve u kojima su ljudi nevini stradali, u kojima su voljeli svoje i umirali za ono u što su vjerovali. Tako Brijeg od Golgote postaje Sionom, a Hercegovina od zavičajne zemlje postaje cijelim svijetom. Upravo u tome i jest snaga poetske riječi što može, jezikom simbola, u malo riječi kazati sve, donijeti obilje misli i osjećaja.
Već i samim naslovom knjige Sanijela Matković sugerira da je u jednostavnosti snaga njezina izričaja. Tim jednostavnim naslovom kao da je rečeno sve: taj Brijeg je mjestom stradanja i mjestom slobode, mjestom tuge, ali i mjestom skrušenosti i molitve. I sama poetsko-prozna knjiga odiše jednostavnošću izraza, ljepotom riječi, osobito onih zavičajnih kojima autorica nježno iskazuje ljubav prema zavičaju i riči materinoj. Ipak, potrebno je istaknuti da je poetski izraz Sanijele Matković modernistički, stih je razliven, slobodan, bogat u svojoj produhovljenosti, misaon i, na mahove, transcendentalan. Na drugoj strani, u pridodanoj priči Riječ bijaše i na kraju autorica se intertekstualno dotaknula i Biblije, Ivanova evanđelja, koje svjedoči da je na početku stvaranja bila Riječ, ona živodajna. Budući je, kaže autorica, Riječ bila i na kraju, krug je zatvoren, a zatvoreni je krug simbolom ljubavi iz koje je sve stvoreno i znakom je vječnosti, u kojoj sve završava.
Knjigom Taj Brijeg Sanijela Matković ne samo da je odala počast stradalnicima; ona je na umjetnički zanimljiv i vjerodostojan način progovorila o univerzalnim temama i ostvarila je djelo koje se sa zanimanjem čita i duboko doživljava.

Mato NEDIĆ